Karlo Lukareli, gost Međunarodnog festivala književnosti u Podgorici 2025, za Dnevne novine „Dan“:
1. Kao autor, romanopisac ili TV novinar, prepoznati ste po Vašoj odanosti krimi žanru. Otkud interesovanje za taj žanr, i kako je sve počelo? Da li ste Vi odabrali krimi priče ili one Vas?
– Oboje. Moja majka je bila strastveni čitalac i još od djetinjstva, kad god bi naišla na roman koji joj se sviđao, davala bi mi ga na čitanje, ali bez etiketiranja – misterija, ljubavna priča, naučna fantastika – samo bi rekla: “Meni se sviđa.” Vremenom sam shvatio da su me najstrastvenije zanimale one koje su se bavile nečim misterioznim i uznemirujućim i nisu mi otkrile sve odjednom. Ukratko, one koje nazivamo “noar”. Dakle, kada bih imao ideju koju bih želio da ispričam, izabrao bih taj način pisanja. Ukratko, žanr me je izabrao kao čitaoca, a ja sam ga onda izabrao kao pisca.
2. Zašto, po Vašem mišljenju, ljudi vole misterije, neobjašnjive i nejasne situacije i događaje, čak i ako ih se pomalo plaše? Šta je to u ljudskoj prirodi što tjera čovjeka da se upusti u nepoznato?
– Mislim da je to strah. Strah od onoga što se dešava ili šta bi se moglo dogoditi u mračnoj strani naših života i svijeta u kome živimo. Strah je važan osjećaj, jer nas ne ostavlja ravnodušnima. Možemo da uradimo dvije stvari: da pobjegnemo, odnosno da se negdje zaključamo ili da odemo i da se uvjerimo – što je ispravno – jer nikako ne možemo da se pravimo da se ništa ne dešava. Odlazak i gledanje je u korijenu onog što nas privlači nepoznatom i misterioznom. Čak i kada su u pitanju izmišljene priče, bez obzira koliko realno djelovale, to uzbuđenje postaje čak prijatno.
3. Koliko se, i na koji način, pisanje klasičnog romana suštinski razlikuje od pisanja scenarija za televiziju ili strip?
– Osnova naracije je uvijek ista, priče se pričaju manje-više na isti način, tempo se mijenja, naglasak se stavlja na jedan dio umjesto na drugi, ali vjerujem da je od praistorijskih vremena, u pećini, oko vatre, dok je napolju mrak, noć, postojao neko ko bi ustao i počeo da priča priču, od jedne do druge tačke, praveći pauze na pravom mjestu. Metod se mijenja, ili bolje rečeno, u izvjesnom smislu mijenja se gramatika, kao da se koristi drugi jezik. Stripovi i fikcija se kreću različitim kolosjecima koji nisu samo redovi pisanog teksta. Postoje snage i slabosti u različitim jezicima, a koje moramo naučiti da koristimo.
4. Kako ste došli do toga da pišete i za stripove? Da li obično imate neki uticaj na vizuelni dizajn likova i scenarija, ili sve prepuštate umjetniku i scenaristi? Konkretno u vezi sa “Žulijanom”, šta mislite o radu Stefana Fantelija i Marčela Manđantinija?
5. Prvi put ste u Crnoj Gori. Koliko ste upoznati s dešavanjima u Crnoj Gori – da li Vam je kao novinaru, ali i kao piscu, možda već unaprijed bila interesantna?
– Prvi put sam u Crnoj Gori i oduševljen sam. To je zemlja koju ne poznajem, ali znam da je veoma lijepa i zanimljiva. Jedva čekam da je istražim sa svojom porodicom.
6. Možemo li se nadati da će, nakon što vidite našu zemlju, dio radnje jednog od Vaših novih djela biti smješten ovdje u Crnu Goru?
– Volio bih to, i možda će se to dogoditi. Postoje mjesta koja imaju svoju magiju, i siguran sam da je Crna Gora jedno od njih. Otkrivanje i divljenje otkrićem je najljepši i najefikasniji način za generisanje ideja. Ipak, oprostićete mi ako se, usred šarma i ljepote vaše zemlje, (svakako) dogodi nekoliko smrtnih slučajeva. Na kraju krajeva, ja sam i dalje pisac krimića.
